AUDIO KNJIGA

“Srebrenica-hronologija jednog genocida ili šta se desilo sa Mirnesom Osmanovićem”

AUTOR: MATTHIAS FINK

GENOCID U SREBRENICI

Glas žrtava

Klikom na dugmić “Više o glasu žrtava” možete pročitati priče i pogledati video sadržaj žrtava genocida u Srebrenici.

Napomena: Fotografije su preuzete sa istog linka.

Nejra Lilić ima 25 godina.

Oca Nijaza Lilića izgubila je u genocidu u Srebrenici.

INTERVJU SA ZUHROM OSMANOVIĆ

Glas žrtava

Piše: Senada Bratić

„Njemu je 15. septembra trebalo biti 15 godina a 11. jula je nestao.“

Sastali smo se sa Zuhrom Osmanović, kojoj je u Potočarima 11. jula 1995. godine otet ćetrnaestogodišnji sin, Mirnes Osmanović. Njegove kosti i odjeća su pronađeni 2011. godine. Dotad, Zuhra ga je čekala. Pročitajte naš razgovor sa Zuhrom Osmanović, koja ove godine ukopava i dio kostiju svog muža Azema.

DRAGA ZUHRA, KAKO STE?

Ne spavam, nisam dobro. 11. juli je svake godine težak datum, ali ne samo taj datum. Svaki dan je težak. To vas nikad ne ostavlja.

OVE GODINE JE UKOP POSMRTNIH OSTATAKA VAŠEG MUŽA AZEMA?

Dio njegovih kostiju je ukopan 2007. godine. Sad su pronašli još kostiju, koje će biti ukopane 19. jula. Ljudi koji se budu ukopavali 11. jula…sve je to moj narod, to su moji ljudi. Bili smo zajedno u Srebrenici. To su moja braća, moja djeca…to je sve moje. Ko god je tamo stradao. Mi smo preživljavali tri godine golgotu i strahotu. Sve smo to skupa doživjeli.

MOŽETE LI MI REĆI NEŠTO O SVOJOJ DJECI?

Imala sam Mirnesa i Mersu. Mirnesa su mi uzeli u Potočarima. Nikad ga više nisam vidjela. Pokušali smo da ga pronađemo živog ali niko ga više nije vidio. Mersu sam, eto, dovela sa mnom do Tuzle. Tu smo bile možda tri mjeseca. Onda smo pošle za Austriju. Tu smo bile možda mjesec dana. Nisam mogla ostati. Tada sam bila jako loše. Onda smo došle u Njemačku. Pet godina smo bile u Njemačkoj, nadajući se i za muža i za sina da će ih pronaći negdje žive, i nikad ništa. Onda sam odlučila da krenem za Ameriku. 2007 su mi za muža javili, da su pronašli kosti. 2011. su mi za Mirnesa javili. Te godine su ga i ukopali. Nešto kostiju je falilo, ali bilo je više kostiju kod Mirnesa nego kod muža, Azema. Živim sa tim bolom i sa tim ranama koje nikad ne zamlađuju. Svi mi, koji smo to preživjeli, u svom bolu smo jednaki.

KAKO JE IZGLEDAO TRENUTAK KADA STE MIRNESA ZADNJI PUT VIDJELI?

Sjećam se kad su mi ga oteli iz ruku. Moj je Mirnes imao 14 i po godina. Nije imao punih 15. Njemu je 15. septembra trebalo biti 15 godina a 11. jula je nestao. To nikad neću zaboraviti. Neke stvari čovjek zaboravi ali to se urezalo u mozak i to uvijek tu stoji. Ja sam bila lično sa Mladićem. Ja sam ga lijepo pitala, jer sam čula priče koje su kružile, da odvajaju muške. Moje dijete jeste bilo muškarac ali nije bio vojnik, nije bio velik. To je dijete. Ja sam lično Mladića pitala. Ovako sam Mladića za ruku držala, stavila sam svoju ruku na njegovu ruku. Pitala sam: „Je li istina da ne date djeci, starijima od 15 godina da pređu?“ Odgovorio je: „Nije. Ko je to rekao? Vi širite propagandu. Svi idete. Alijin vas autobus sve vozi na slobodnu teritoriju.“ Nije rekao gdje. Nakon manje od pola sata, meni dijete uzimaju. Ja na slici imam čovjeka koji mi je uzeo dijete. Pokazat ću ti ga. Četnika. Kada kažem četnik, moram da naglasim da se srpski vojnik i četnik razlikuju. Svi su oni Srbi, ali srpski vojnik je bio u uniformi JNA. I moj čovjek je tu vojsku služio, kao i svi drugi, neovisno o vjeri. Četnici su bili bradati, prljavi, maskirani svakojako i jako grubi. Ja sam se okomila na njega. On je pitao: „Koliko ovo dijete ima godina?“ Rekla sam: „Trinaest!“ To sam rekla da bih ga provela. Mirnes je rekao da ima 15 ili 14, slagat ću. Znam da sam ja godinu manje rekla. Rekla sam mu: „Ja ti ga ne dam.“ Vodim s jedne strane Mirnesa, s druge strane Mersu. Oni ga uzimaju. Ja govorim: „Ne diraj ga. Dijete mi je ranjeno.“ Psovao mi je mater i druge stvari. Pita: „Ko ti ga je ranio? Nismo ti ga mi ranili.“ Nisam se htjela raspravljati. Ponavljala sam da je ranjen. Prešla sam na lijevu stranu, ne, ja sve brkam. Prešla sam na desnu stranu, tamo. Mirnesa su povukli na drugu stranu i ništa se više o njemu ne zna. Sjećam se dobro. Srpski vojnik mi govori: “Ne plači.“ Toga se dobro sjećam. Kaže: „Dat će ti ga u razmjenu“. Ja sam pomislila da zaista onda i hoće. Više ništa o njemu ne znam. Mene su uvukli na neki kamion. Popela sam se i to je bilo to. Čega se još sjećam? Viđala sam neke ljude, dok smo prolazili. Ti ljudi su bili goli, svakakvi, puno ljudi, ali ne znam tačno gdje. Mirnes nije bio među njima.

DA LI POSTOJI SNIMAK OSOBE KOJA JE VAŠEG SINA UZELA?

Da. Ja imam snimak i sliku čovjeka koji je uzeo moje dijete. Ja njega tražim a ne mogu da ga nađem. Ne znam mu ime. Slika je izašla i u jednim njemačkim novinama. Kada nam je Matthias Fink, autor knjige, dolazio u BiH i pustio jedan snimak iz Potočara, Mersa i ja smo skočile i prepoznale čovjeka. Vrištale smo: „To je taj čovjek koji nam je uzeo Mirnesa!“ Ja ću ti dati tu sliku. Meni samo treba ime. Znam samo da je sa Ilidže. Drugo ništa ne znam. Neću mu ništa uraditi. Samo hoću da ga pitam: „Šta si mi uradio s djetetom, gdje si ga odveo? Ti si ga uzeo. Gdje si ga ostavio? Ko ti je rekao da ga uzmeš?“ Nije ga uzeo bez razloga. Vjerovatno mu je rečeno da uzme to dijete. Ja tom čovjeku ništa ne mogu. Samo hoću da ga pitam, da znam istinu. Moj Mirnes je bio dijete, nije bio vojnik.

KAKO JE PRESUDA RATKU MLADIĆU UTJECALA NA VAS?

Pročitala sam sve što se desilo. Nisam gledala, jer ne mogu to da ponesem, da ga vidim, da ga čujem. To mi je prevelik stres. Sretna sam što je dobio kaznu ali ne mogu se suočavati s njegovim likom, jer ne govori istinu. Nisam mogla da ga gledam jer je ponosan što je ratni zločinac. Mnoge je ljude naveo da ga veličaju. Za šta? Zato što si ubijao? Da si nekom pomogao, da si nekog spasio, da si spasio tu djecu, ja bih te veličala. Ali, pravda je izašla na vidjelo i na to sam ponosna. Nisu svi Srbi krivi ali on je kriv.

KNJIGA „HRONOLOGIJA JEDNOG GENOCIDA ILI ŠTA SE DESILO SA MIRNESOM OSMANOVIĆEM“ NOSI IME VAŠEG SINA. ZAŠTO JE VAŽNO DA LJUDI, POSEBNO MLAĐE GENERACIJE PROČITAJU KNJIGU MATTHIASA FINKA ILI POSLUŠAJU AUDIO KNJIGU KOJU JE PRODUCIRALA FONDACIJA KONRAD ADENAUER?

Važno je da knjigu poslušaju ili pročitaju mladi ljudi ali i stariji ljudi. Mnogi ljudi neće otići u biblioteku i iznajmiti tu knjigu ili je kupiti ali će možda anonimno poslušati ovu audio knjigu koja će biti dostupna besplatno. Pisati treba. Treba i govoriti o ovome ali se govor brzo zaboravi. Omladina treba da zna činjenice, treba da zna istinu, nebitno kojem narodu pripadaju. Istina je da je moje dijete nestalo. To se desilo. Svjedok je i nišan koji je podignut u Potočarima, u Srebrenici. Svjedok su kosti, njegova trenerka i jedna patika, koje sam vidjela i držala u rukama. Genocid se desio. Veliki zločin se desio. Ja sam ponosna što je knjiga izašla, ponosna sam na Matthiasa Finka, ponosna sam i na izdavačku kuću u Sarajevu koja je pristala da je prevede na bosanski jezik. Ja mislim da knjigu svako treba pročitati ili poslušati – ne zato što nosi ime mog djeteta. Bilo bi dobro da više ljudi piše o onome što su doživjeli, da posvjedoče. Ne želim da se takvo nešto ponovi bilo kome, bilo gdje u svijetu. Mene duša boli za sve ljude koji su iskusili grozote rata. Znam kako je biti bez hljeba, bez vode, bez garderobe. Sve sam to preživjela. Svi u Srebrenici smo to iskusili. Ja sam mislila da nikad više neću vidjeti hljeba da jedem, ni kukuruznog ni pšeničnog. Takvo je stanje bilo u Srebrenici. Bili smo kao nekad davno pračovjek, bez vode, bez vatre. Išli smo u komšiluk i tražili ima li neko da nam da žara, da bi vatru naložili. Teško je pričati o tome. Iz toga smo moja Mersa i ja izašle žive.

DA LI STE POGLEDALI FILM „QUO VADIS, AIDA?“

Nisam ga gledala. Ja sam lošeg zdravlja i kćerka mi je rekla da je bolje da ga ne gledam. Preksinoć sam gledala snimak iz Nezuka i vjerujte, sve mi se vrati. Da li ću pogledati film, to ne znam, ali mislim da je važno da se govori o onom što se u Srebrenici desilo. Meni nije žao da umrem. Da sam bogdo umrla na licu mjesta a da mi je moj Mirnes prešao. Da su moj Mirnes i moja Mersa oboje prešli. Da sam umrla kad sam u Potočarima njegove kosti spuštala – pa za svoje dijete ne žalim umrijeti. Međutim, zbog svoje kćerke neću da se dovodim u situaciju da potpuno obolim mentalno, da moje dijete i moja unučad misle o meni, i da me takvu gledaju, to ne želim. Zbog toga mnoge stvari izbjegavam. Smrti se ne bojim.

DA LI SU MNOGI LJUDI ZABORAVILI ŠTA SE DESILO U SREBRENICI?

Ja plačem kad evropske zemlje obilježavaju genocid u Srebrenici. Dijaspora u Americi se mora pokrenuti. U Ameriku sam stigla 2001. godine. Mnogi naši ljudi u Americi žele da ovo stradanje obilježavamo samo u džamiji. Ja jesam zato da se obilježava u džamiji ali sam i za to da čitav svijet sazna šta se desilo. Gdje god je ko obilježavao genocid u Srebrenici, ja sam bila tu. Teško je. Bolno je. Meni je Srebrenica uvijek u mislima. Ne mogu da to zaboravim. Ja mogu da se nasmijem i da razgovaram s ljudima ali ta slika je uvijek tu. Ne napušta me. Sve se tako lako vrati. Vjerujte, ima Banjalučana koji izađu na taj dan i obilježavaju ga a mnogih mojih Srebreničana nema i mene duša boli. Na obilježavanje u Čikagu dođe nekoliko ljudi iz Srebrenice, od svih nas koji smo tamo. Ja kažem da su svi ljudi koji dođu na obilježavanje Srebrenice moji Srebreničani, neovisno o tome ko su i odakle su. Neka je on iz Prijedora, iz Mostara, iz Višegrada – on je moj Srebreničanin. On dođe i mene zagrli. „Zuhra, došli smo.“ Ja im kažem: „Bogu hvala, vi ste moja Srebrenica“. Ko god dođe, on me razumije, on je čovjek, on razumije moju bol. Bar ja tako mislim. Malo ih je prešlo, ali oni što su prešli ne smiju zaboraviti ono što se desilo. Drago mi je što je genocid priznat, što je donesena rezolucija. Ponosna sam na ono što je Crna Gora uradila. Želim samo da ljudi znaju i da razumiju šta se desilo i da je to pogrešno. Postoje svjedoci i snimci.

NAKON SVEGA ŠTO STE PROŠLI, ŠTA BISTE PORUČILI MLADIM LJUDIMA U BIH?

Poručujem svima da ne mrze, da svakog vole i poštuju i da genocid koji se desio ne zaborave i da ne dozvole da se ikom takvo nešto ponovo desi, nebitno u kojoj zemlji ili gradu. To je jako bolno i jako žalosno. Neka imaju razumijevanja za svakoga, neka ne zaborave šta se desilo u Bosni i Hercegovini, neka pišu istinu, jer to je ono što ostaje.

HVALA VAM. PUNO STE TOGA PODIJELILI SA MNOM, IZ SVOJE DUŠE. NADAM SE DA ĆE OVO MNOGE LJUDE NAVESTI NA RAZMIŠLJANJE.

Ja sam svaki Bajram zapisala koji sam provela bez svog čovjeka i bez svog sina. Svaki rođendan sam zapisala. Čekala sam jedan Bajram, drugi, treći, četvrti, peti… Prošle su tolike godine u kojima sam ih čekala. Od 1995. do 2007. sam ih ja čekala. Nisu došli. Tada su Azema našli. Poslije toga, dalje sam zapisivala svaki Bajram i rođendan koji je bez Mirnesa prolazio. Popila bih kahvu, da rođendan obilježim, iako ga nema. Pa prođe i taj Bajram, a ja opet pomislim, možda će doći na naredni Bajram. Kada su 2011. našli i Mirnesove kosti, prestala sam s tim. Nema više nade. To je to. Često puta me moj unuk podsjeti na njega. Zove se Din. Ja ga često zovnem Mirnes. To je moja duša.

Zuhra Osmanović, majka Mirnesa Osmanovića

Ispratili smo tužnu povorku s tabutima ubijenih u genocidu u Srebrenici i razgovarali sa preživjelom Zuhrom Osmanović.

Posmrtni ostaci njenog muža prevezeni su do Potočara u ovom kombiju.

Njenog sina, četrnaestogodišnjeg Mirnesa Osmanovića, oteli su od nje i također ubili.

Zuhra Osmanović i Senada Bratić

INTERVIEW MIT ZUHRA OSMANOVIĆ

Glas žrtava

Von: Senada Bratić

 

” Er sollte am 15. September 15 Jahre alt werden und verschwand am 11. Juli.”

Wir trafen uns mit Zuhra Osmanović, deren 14-jähriger Sohn Mirnes Osmanović ihr am 11. Juli 1995 in Potočari weggenommen wurde. Seine Knochen und Kleider wurden 2011 gefunden. Bis dahin wartete Zuhra auf ihn. Lesen Sie unser Gespräch mit Zuhra Osmanović, die dieses Jahr einen Teil der Gebeine ihres Mannes Azem begräbt.

 

LIEBE ZUHRA, WIE GEHT ES IHNEN?

Ich schlafe nicht, mir geht es nicht gut. Der 11. Juli ist jedes Jahr ein schwieriges Datum, aber nicht nur dieses Datum. Jeder Tag ist hart. Es verlässt mich nie.

IST DIESES JAHR DIE BEERDIGUNG DER KNOCHEN IHRES EHEMANNES AZEM?

Ein Teil seiner Knochen wurde 2007 begraben. Nun haben sie weitere Knochen gefunden, die am 19. Juli begraben werden. Die Leute, die am 11. Juli begraben werden … sie alle sind mein Volk, meine Leute. Wir waren zusammen in Srebrenica. Das sind meine Brüder, meine Kinder … sie alle gehören zu mir. Wer auch immer dort gestorben ist. Wir haben drei Jahre Horror überlebt. Wir haben das alles zusammen erlebt.

KÖNNEN SIE MIR ETWAS ÜBER IHRE KINDER SAGEN?

Ich hatte zwei Kinder, Mirnes und Mersa. Mirnes wurde mir in Potočari weggenommen. Ich habe ihn nie wiedergesehen. Wir haben versucht, ihn zu finden, aber niemand hat ihn wiedergesehen. Ich habe Mersa mit nach Tuzla genommen. Wir waren vielleicht drei Monate dort. Dann sind wir nach Österreich gekommen. Wir waren vielleicht einen Monat dort. Ich konnte dort nicht bleiben. Mir ging es damals richtig schlecht. Dann kamen wir nach Deutschland. Wir waren fünf Jahre in Deutschland, in der Hoffnung, dass Mann und Sohn irgendwo lebendig aufgefunden werden aber es kam nie etwas. Dann beschloss ich, nach Amerika zu gehen. 2007 wurde mir mitgeteilt, dass sie die Knochen meines Mannes gefunden hatten. 2011 haben sie die Knochen von Mirnes gefunden. In diesem Jahr wurde er begraben. Einige Knochen fehlten, aber bei Mirnes waren es mehr Knochen als bei meinem Mann Azem. Ich lebe mit diesem Schmerz und diesen Wunden, die nie heilen werden. Wir alle, die das überlebt haben, sind in unserem Schmerz gleich.

WIE SAH DER MOMENT AUS, ALS SIE MIRNES DAS LETZTE MAL GESEHEN HABEN?

Ich erinnere mich daran, wie er mir aus den Händen gerissen wurde. Mein Mirnes war 14 anhalb Jahre alt. Er war noch nicht 15. Er sollte am 15. September 15 Jahre alt werden und verschwand am 11. Juli. Das werde ich nie vergessen. Manche Dinge vergisst ein Mensch, aber dies ist ins Gehirn eingebrannt und bleibt immer da. Ich traf Mladić persönlich. Ich fragte ihn auf nette Art und Weise, denn ich hörte Gerüchte, das Männer von Frauen getrennt werden. Mein Kind war männlich, aber kein Soldat, er war nicht groß. Er war ein Kind. Ich habe Mladić persönlich gefragt. So hielt ich Mladićs Hand, ich legte meine Hand auf seine. Ich fragte: „Stimmt es, dass Sie Kinder

über 15 nicht auf die andere Seite lassen?“ Er antwortete: „Nein. Wer hat das gesagt? Sie verbreiten Propaganda. Ihr alle könnt gehen. Alijas Bus bringt euch alle ins freie Territorium.“ Er hat nicht gesagt, wohin. Nach weniger als einer halben Stunde wurde mein Kind abgeführt. Ich habe ein Bild von dem Mann, der mein Kind mitgenommen hat. Ich werde es Ihnen zeigen. Ein Tschetnik. Wenn ich Tschetnik sage, muss ich betonen, dass ein serbischer Soldat und ein Tschetnik verschieden sind. Sie sind alle Serben, aber der serbische Soldat trug eine Uniform der Jugoslawischen Volksarmee. Mein Mann diente dieser Armee, wie alle anderen, unabhängig von ihrer Religion. Die Tschetniks hatten lange Bärte, waren schmutzig, unterschiedlich maskiert und sehr grob. Ich habe ihn konfrontiert. Er fragte: „Wie alt ist dieses Kind?“ Ich sagte: „Dreizehn!“ Das sagte ich, um ihn mitnehmen zu können. Mirnes sagte, er sei 15 oder 14 Jahre alt, ich bin mir nicht sicher. Ich weiß, ich habe ein Jahr weniger gesagt. Ich sagte zu ihm: „Ich werde ihn dir nicht geben.“ Ich hielt Mirnes mit einer Hand und Mersa mit der anderen Hand fest. Sie nahmen ihn mir weg. Ich sagte: „Fass ihn nicht an. Mein Kind ist verwundet.“ Er fluchte und benutzte einige Schimpfwörter. Er fragte: „Wer hat ihn verwundet? Wir waren es nicht.“ Ich wollte nicht streiten. Ich wiederholte, dass er verwundet war. Ich bin nach links gegangen, nein, ich verwechsle alles. Ich bin nach rechts gegangen, dorthin. Mirnes wurde auf die andere Seite gezogen und man hat ihn nicht mehr gesehen. Ich erinnere mich gut. Ein serbischer Soldat sagte mir: „Weine nicht.“ Daran erinnere ich mich gut. Er sagte: “Sie geben ihn dir im Austausch.” Ich dachte, sie würden es dann wirklich tun. Ich weiß nichts mehr über ihn. Sie schleppten mich auf einen Lastwagen. Ich kletterte hoch und das war’s. Woran erinnere ich mich noch? Ich sah einige Männer als wir vorbeikamen. Diese Männer waren nackt, viele Männer, aber ich weiß nicht genau wo. Mirnes war nicht dabei.

GIBT ES AUFNAHMEN VON DER PERSON, DIE IHREN SOHN MITNAHM?

Ja. Ich habe ein Video und ein Bild von dem Mann, der mein Kind mitgenommen hat. Ich suche ihn und kann ihn nicht finden. Ich kenne seinen Namen nicht. Das Bild erschien auch in einer deutschen Zeitung. Als Matthias Fink, der Autor des Buches, nach BiH kam und ein Video aus Potočari abspielte, sprangen Mersa und ich auf und erkannten den Mann. Wir schrien: „Das ist der Mann, der uns Mirnes weggenommen hat!“ Ich gebe dir das Bild. Ich brauche nur seinen Namen. Ich weiß nur, dass er aus Ilidža kommt. Ich weiß nichts Anderes. Ich würde ihm nichts antun. Ich möchte ihn nur fragen: „Was hast du mit meinem Kind gemacht, wohin hast du ihn gebracht? Du hast ihn genommen. Wo hast du ihn gelassen? Wer hat dir gesagt, dass du ihn nehmen sollst?“ Er hat ihn mir nicht ohne Grund weggenommen. Wahrscheinlich wurde ihm gesagt, er solle das Kind mitnehmen. Ich kann diesem Mann nichts antun. Ich möchte ihn nur bitten, die Wahrheit zu sagen. Mein Mirnes war ein Kind, kein Soldat.

WIE ERLEBTEN SIE DAS URTEIL VON RATKO MLADIĆ?

Ich habe alles gelesen, was passiert ist. Ich habe es nicht geschaut, weil ich es nicht ertragen kann, ihn zu sehen, ihn zu hören. Das ist mir zu stressig. Ich bin froh, dass er die Strafe bekommen hat, aber ich kann mich seiner Person nicht stellen, weil er nicht die Wahrheit sagt. Ich konnte ihn nicht ansehen, weil er stolz darauf ist, ein Kriegsverbrecher zu sein. Er hat viele Leute dazu gebracht, ihn zu feiern. Wofür? Weil er gemordet hat? Wenn er jemandem geholfen hätte, wenn er jemanden gerettet hätte, wenn er diese Kinder gerettet hätte, würde ich ihn feiern. Aber die Gerechtigkeit ist ans Licht gekommen, und darauf bin ich stolz. Nicht alle Serben sind schuldig, aber er ist schuldig.

DAS BUCH “CHRONOLOGIE EINES VÖLKERMORDS ODER WAS GESCHAH MIT MIRNES OSMANOVIĆ TRÄGT DEN NAMEN IHRES SOHNES. WARUM IST ES

WICHTIG, DASS MENSCHEN, INSBESONDERE JUNGE GENERATIONEN, MATTHIAS FINKS BUCH LESEN ODER DAS HÖRBUCH, DAS DIE KAS VORBEREITET HAT, HÖREN?

Wichtig ist, dass das Buch von jungen Leuten aber auch von älteren Leuten gehört oder gelesen wird. Viele Leute werden nicht in die Bibliothek gehen und dieses Buch ausleihen oder kaufen, sondern werden dieses Hörbuch kostenlos anonym anhören. Man muss schreiben. Man muss auch darüber reden, aber dass was gesagt wird ist schnell vergessen. Die Jugendlichen sollten die Fakten kennen, sie sollten die Wahrheit kennen, egal welcher Nationalität sie angehören. Es stimmt, dass mir mein Kind weggenommen wurde. Das ist passiert. Davon zeugt auch der Grabstein in Potočari, Srebrenica. Zeugen sind auch die Knochen, sein Trainingsanzug und ein Turnschuh, die ich sah und in den Händen hielt. Es war ein Völkermord. Ein großes Verbrechen ist passiert. Ich bin stolz, dass das Buch herausgekommen ist, ich bin stolz auf Matthias Fink, ich bin auch stolz auf den Verlag in Sarajevo, der sich bereit erklärt hat, es ins Bosnische zu übersetzen. Ich finde, jeder sollte das Buch lesen oder hören – nicht weil es den Namen meines Kindes trägt. Es wäre gut, wenn mehr Menschen über das Erlebte schreiben, Zeugnis ablegen. Ich möchte nicht, dass so etwas jemandem auf der Welt wieder passiert. Meine Seele schmerzt für all die Menschen, die die Schrecken des Krieges erlebt haben. Ich weiß, wie es ist, ohne Brot, ohne Wasser, ohne Kleider zu sein. Ich habe das alles überlebt. Das haben wir alle in Srebrenica erlebt. Ich dachte, ich würde nie wieder Brot sehen, weder Maisbrot noch Weizenbrot. So war die Situation in Srebrenica. Wir waren wie vor langer Zeit der Urmensch, ohne Wasser, ohne Feuer. Wir gingen in die Nachbarschaft und fragten, ob jemand etwas zum Anzünden für uns hätte, um ein Feuer anzuzünden. Es ist schwer, darüber zu sprechen. Meine Mersa und ich kamen lebend heraus.

HABEN SIE DEN FILM “QUO VADIS, AIDA” ANGESCHAUT?

Ich habe ihn nicht gesehen. Ich bin in einem schlechten Gesundheitszustand und meine Tochter sagte mir, es sei besser, ihn nicht zu schauen. Gestern Abend habe ich mir ein Video aus Nezuk angeschaut und glauben Sie mir, alles kam wieder hoch. Ich weiß nicht, ob ich den Film sehen werde, aber ich denke, es ist wichtig, darüber zu sprechen, was in Srebrenica passiert ist. Es tut mir nicht leid zu sterben. Wäre ich doch bloß an der Stelle von Mirnes gestorben. Hätten es doch bloß Mirnes und Mersa beide geschafft in Sicherheit zu gelangen. Ich war bereit zu sterben, als ich seine Knochen in Potočari ins Grab niedergelegt habe – ich wäre für mein Kind gerne gestorben. Aber wegen meiner Tochter werde ich mich nicht in eine Situation bringen, in der ich völlig psychisch krank bin, dass mein Kind und meine Enkel mich in solch einem Zustand sehen müssen. Das will ich nicht. Deshalb vermeide ich vieles. Vor dem Tod habe ich keine Angst.

HABEN VIELE MENSCHEN DAS WAS IN SREBRENICA GESCHAH VERGESSEN?

Ich weine, wenn europäische Länder an den Völkermord in Srebrenica erinnern. Die Diaspora in Amerika muss sich mehr beteiligen. 2001 bin ich in Amerika angekommen. Viele unserer Leute in Amerika wollen, dass wir diesem Leiden nur in der Moschee gedenken. Ich bin dafür, dass in der Moschee gedenkt wird, aber ich bin auch dafür, dass die ganze Welt erfährt, was passiert ist. Wo immer jemand an den Völkermord in Srebrenica erinnert hat, war ich dabei. Es ist schwer. Es ist schmerzhaft. Srebrenica ist immer in meinem Kopf. Das kann ich nicht vergessen. Ich kann lachen und mit Leuten reden, aber dieses Bild ist immer da. Er verlässt mich nicht. Alles kommt so leicht zurück. Glauben Sie mir, es gibt Leute aus Banja Luka, die an diesem Tag kommen und sich mir anschließen, und viele meiner Leute aus Srebrenica kommen nicht. Nur in paar Leute aus

Srebrenica kamen zu der Veranstaltung in Chicago, von uns allen, die es geschafft haben, wegzukommen. Ich sage, dass alle Leute, die kommen, um den Opfern von Srebrenica zu gedenken, meine Leute sind, unabhängig davon, wer sie sind und woher sie kommen. Seien sie aus Prijedor, aus Mostar, aus Višegrad – das sind meine Leute. Sie kommen und umarmen mich. „Zuhra, wir sind da.“ Ich sage ihnen: „Gott sei Dank, ihr seid Srebrenica.“ Wer kommt, der versteht mich, der ist ein Mensch, der versteht meinen Schmerz. Zumindest glaube ich das. Nur wenige sind davongekommen, aber diejenigen, die es geschafft haben, dürfen nicht vergessen, was passiert ist. Ich bin froh, dass der Völkermord anerkannt wurde, dass eine Resolution verabschiedet wurde. Ich bin stolz auf das, was Montenegro geleistet hat. Ich möchte nur, dass die Leute wissen und verstehen, was passiert ist und dass es falsch war. Es gibt Zeugen und Aufnahmen.

WAS WÜRDEN SIE DEN JUNGEN MENSCHEN IN BIH RATEN, NACH ALLEDEM WAS SIE ERLEBT HABEN?

Ich sage allen, sie sollen nicht hassen, sie sollen andere lieben und respektieren und den Völkermord nicht vergessen und niemals zulassen, das jemandem wieder so etwas passiert, egal in welchem Land oder in welcher Stadt. Es ist sehr schmerzhaft und sehr traurig. Sie sollen Verständnis für einander haben und nie vergessen, was in Bosnien und Herzegowina geschah. Sie sollen über die Wahrheit schreiben, denn das ist, was bleibt.

DANKE IHNEN. SIE HABEN VIELE VON IHREN TIEFSTEN EMOTIONEN MIT MIR GETEILT. ICH HOFFE, DASS DIES VIELE MENSCHEN ZUM NACHDENKEN ANREGT.

Ich schrieb jeden Bajram auf, den ich ohne meinen Mann und ohne meinen Sohn verbrachte. Ich habe jeden Geburtstag aufgeschrieben. Ich habe am ersten Bajram gewartet, am zweiten, dritten, vierten, fünften … Es sind so viele Jahre vergangen, in denen ich auf sie gewartet habe. Von 1995 bis 2007 habe ich auf sie gewartet. Sie kamen nicht. Dann fanden sie Azem. Danach schrieb ich jeden Bajram und jeden Geburtstag auf, der ohne Mirnes verging. Ich würde Kaffee trinken, an seinem Geburtstag, obwohl er nicht da ist. Danach kam und ging ein neuer Bajram und ich dachte, vielleicht kommt er am nächsten Bajram. Als sie 2011 die Knochen von Mirnes fanden, habe ich damit aufgehört. Es gibt keine Hoffnung mehr. Es ist vorbei. Mein Enkel erinnert mich oft an ihn. Er heißt Din. Ich nenne ihn oft Mirnes. Das ist meine Seele.

Zuhra Osmanović, die Mutter von Mirnes Osmanović

Wir haben von den Opfern des Völkermords von Srebrenica Abschied genommen und mit der Überlebenden Zuhra Osmanović gesprochen.

Die Überreste ihres Mannes wurden in diesem Fahrzeug nach Potočati transportiert.

Ihr Sohn, der damals 14-jährige Mirnes Osmanović, wurde ihr weggenommen und ebenfalls getötet.

Zuhra Osmanović und Senada Bratić

O nama

Fondacija svojim programima i projektima daje doprinos u razvoju demokratije, socijalne tržišne privrede, međureligijskog dijaloga, te međunarodne saradnje. Ovdje će biti predstavljene aktivnosti Predstavništva Fondacije Konrad Adenauer u Bosni i Hercegovini.